Nove odredbe u zakonu dozvoljavaju stambenim štedionicama da se aktivnije uključe na tržište stanova u Hrvatskoj i kreditiraju građevinarstvo s iznosom koji je ograničen visinom jamstvenog kapitala. Taj iznos je trenutačno za pet najvećih štedionica oko 500 milijuna kuna. Ova brojka je itekako impresivna i njezino oslobađanje moglo bi značajno poboljšati situaciju na tržištu. Ipak, isplati li se takav posao? Da li bi novi stanovi u trenutačnim uvjetima ikada pronašli kupce?

Vodeći ljudi najvećih štedionica, koje su uglavnom već dio bankarskih grupacija, smatraju kako nema smisla da i oni obavljaju posao za koji su već zadužene njihove matične kompanije, to jest banke. To je donekle i razumljivo jer same banke već imaju dosta velikih problema s građevinarima, pa nema nikakvog smisla da se u isti problem guraju i štedionice. S druge strane, postoje i štedionice koje nisu u bankarskim grupacijama, već djeluju samostalno na tržištu. Što će oni odlučiti?

Možda je najizglednije da se okrenu svojim postojećim klijentima i krenu “popunjavati” zgrade. To bi značilo da se prvo kreće u ispitivanje kako bi se odredilo je li moguće s vlastitim klijentima dogovoriti da se proda cijela stambena zgrada, a ukoliko nije uključila bi se i druga štedionica sa svojim klijentima. Ovaj model mogao bi se eventualno pokazati uspješnim, pogotovo u većim gradovima gdje ima puno štediša.

Glavni cilj čitavih projekata bilo bi učinkovito zatvaranje investicije. Dakle, štedionice bi kreditirale štediše, koji bi platili stanove građevinarima, a ovi bi odmah vraćali kredite. Brzo i učinkovito! Naravno, najveći projekti koji bi se mogli financirati su manje stambene zgrade, a nikao neka megalomanska naselja i slično.

Unatoč tome što sve skupa interesantno zvuči, treba pričekati da vidimo što će biti s dugo očekivanim Vladinim poticajima za kupovinu već izgrađenih stanova. Jednostavno nema smisla kretati u nikakve nove revolucionarne projekte dok se ne riješi sudbina tisuća neprodanih zgrada.

Google Buzz this